Дневник пользователя Simana

Simana
40, Beograd, Сербия

07.08.2014

Visoka sam metar i sedemdeset osam centimetara. Ok, nije to neka visina u današnje vreme. Ali,


sasvim je solidna kad sam u marketui i ne moram da molim prodavca da mi doda nešto sa visoke

police, ili kod kuće kad treba da dohvatim neku knjigu, kad menjam pregorelu sijalicu, kad

nameštam zavese, pajam ćoškove...

Dakle, kažem, visina nije neka, ali kad obujem cipele sa potpeticom od dvanaest centimetara,

onda sam sasvim zadovoljna.

Možda je malo nezgodno kad treba da izađem sa nekim tipom koji nije baš neka visina. Možda,

malo, kažem. Ali, tada, pribegnem starom lijinom lukavstvu. Obujem baletanke, malo spustim

ramena, savijem…


07.08.2014

Ona je krug od papira
ona plovi kao glas
za sada sve je u redu
u polusvetlu svojih
velikih soba

Ona putuje kroz
vreme kao po svetu
dobri razlozi prizivaju smeh
trošim ih brže nego ranije
paravan senki opominje na
vreme polaska

Uz pomoć čudnih detalja
ona sakriva svoj strah
u priču punu lažnih imena

Dok čuva tajne, ona ostaje mirna
ona ostaje tako otmeno bleda
polako prelazi svoj najduži put
od juče do sutra, puno za nju
zablude i zaborav, promena
u ritmu disanja

Mi pod jedrima
prepoznajem
ćitam ceo tajni jezik znakova
u običnim stvarima


05.08.2014

Opet je prošlo sto dana, ne računajući da je pre dve godine bilo već vreme u kome smo


čekali da prođe prvih sto dana. Možda ima i više od dve, đavo bi znao.

Koliko puta njima treba sto dana? I da li, svaki put, kad se neko pomeri sa jedne na drugu

stolicu, brojimo do sto? Možda se samo način brojanja u poslednjih sto godina promenio, pa

nismo upućeni od kog broja da počnemo. Ili, od kog meseca? Ili, samo da čekamo a neko

drugi će za nas da broji?

Đavo bi znao, ali mi ne znamo, iako važimo za narod koji,…


Umorna od lutanja, ona poslednjom snagom zakuca, ali niko ne odgovara. Ona pokušava

ponovo, jer veruje u nadu. Posle tišine, zgrči se i ćuti pred vratima. Nailaze hladni vetrovi.

Stoga se pripije uz svetlost kao udaljeni brodolomnik. Ali kada prekorači granicu o plašt noći

dotakne joj telo, ona zatvara kapke i tone.

Ne veruje svojim očima u kristale jutra.

Ni u vreme.


David Albahari


03.08.2014

Danima se spremam da napišem post o postu ali ne uspevam.

I taman kad smislim o čemu ću, kad tamo neko pre mene već smislio, napisao i objavio.

Stvarno, nema smisla. Ma, tačno znam da mi ‘’kradu’’ teme.

A onda, odjednom, sedim tako i ništa ne radim, jer kad radim, ne sedim. Iznebuha, eto

teme. Kao poručena. I mogu vam reći da sam baš bila inspirisana postom koji je napisao

jedan tip, koji je već bio inspirisan postom jedne tipkinje, koja je bila inspirisana ‘nako.

I tako malo po malo, inspiracija je došla.

Znam samo da ne volim…


01.08.2014

Za sebe ima uvek najlepše reči, najbolje ocene i širok vidik…

Drugi su za nju samo drugi, oni koji joj zavide ili oni koji ne umeju da pišu, oni koji

neinteresantno i nepovezano pišu. Ima toga u životu, što bi rekao Dragan Torbica. Ma, ko mi

reče, jedno veče, dok jedno meče kesten peče.

A ima i onih koji su ljubomorni na zavodnice, mazice i najzad ljubavnice niskog profila.

Ljubomorni na popularnost, plavu kosu, duge noge, karijeru priznatog advokata....

Ona uvek otkriva toplu vodu ili bar rupu na nemogućim mestima plastične saksije.

Ona je sopstveni prototip lažnog boinga 757.

Ona,…


Razgovaraju moja mama i tetka, tatina sestra.

Mama se žali na tatu kako mnogo prlja po kući a ona ne može da čisti i tako to. Inače, stalno se

nadmeću koja od njih dve bolesnija. Još se ne zna pobednik.

Tetka kaže: Pa, dobro on mnogo radi, znaš, moraš da čistiš.

Mama: Lako je tebi tako da pričaš kad imaš zdrave ruke, ja sa mojim ne mogu ništa.

Tetka: Ja imam zdrave ruke? Ja? Pa, ti ne znaš da ja nisam nikud mogla sa ovom rukom (pokazuje

na desnu ruku) Nego, otkad sam operisala oči, prestale su ruke da…


Ona je u svemu najbolja. Najbolje kuva. Najbolje začine stavlja. Svi baš nju pitaju šta da urade, kako da zaprže nešto, kako da skuvaju i koliko dugo da bare. A ona spremno odgovara i kuva u isto vreme. Na njenom kazanu je uvek gužva. Izgleda da svi vole njena jela. Iskreno, nisam probala nijedno, pa ne bih da komentarišem ukus, ali ako većina kaže da je tako, onda je tako. Jer, kao što već znate, kod nas se uvek narod pita.


Uginuo mi pas. Prelep osmogodošnji staford. Oboleo mu pankreas i nije mu bilo spasa, ali jadnička


je na kraju strefio srčani udar. Jauknuo je dva puta i sve je bilo gotovo.

Moja sestra zabrinuto sluša priču i taman sam pomislila da je postala saosećajna kad su u pitanju

životinje, kad odjednom reče:

- Tako će i Mića. Samo će jednog dana da se prevrne. (Mića je njen muž)

Gledam je i ne znam šta da joj kažem u tom trenutku. Ponekad je lakše ćutati.

Da nije žalosno, smejala bih se.



Dešava se to jednom u sto godina, kažu stariji ljudi, koji se razumeju u vremenske priče. Dešava se da kreneš da završiš posao koji si zamislio. Recimo, da krečiš. Jednostavno, nema odlaganja, jer majstor dolazi tačno u minut na vreme. A u isto vreme, dešava se da si dobio posao koji moraš da obaviš baš u vreme kad su majstori u kući.
I sad, naravno, stariji ljudi koji pamte da se takve stvari dešavaju jednom u sto godina, kažu da će desiti i proći. No, ja se pitam KAKO. Znam i sama da će proći ali kako. Kako da se…


Дневники
Дневники обновляются каждые 5 минут