Otvorila sam pismo i počela čitati.

U
pismu je sve, apsolutno sve bilo jasno objašjeno..pisalo je da ima rak,
da je to prekasno otkrio, znao je da ću primjetiti da nešto nije u redu,jer
on ne zna lagati. Napisao je da mi nikako nije mogao priznati jer bih i
ja bila tužna, a svoje zadnje dane je htio provesti u sreći, htio biti
miran i opušten, vidjeti me sretnu, napisao je da ni starcima ništa
nije rekao..više ih je izbjegavao pogotovo staru..ona bi ga
pročitala...napisao mi je da mu je žao zbog svega da se ne brinem i još
mnogo toga...meni su suze počele navirati na oči čim sam pročitala
riječ rak, bila sam u šoku, državši pismo u ruci počela sam trčati tako
jako, kao da me lovi nekakav ubojica, daleko kuda su me noge nosile,
znala sam da je 100% sada u bolnici, da mi nije mogao javiti jer ga je
sigurno udarilo... sve se dogodilo brzo pa su njegovi roditelji
saznavši za to ga odmah odvezli u bolnicu. Iako nisam imala vozačku, a
imam 17 godina, vježbala sam s bratom tak malo voiti, praktički znala
sam gotovo sve..nisam imala vremena ni za bus, za ništa... dotrčala sam
kući uzela ključeve od bratovog auta, sjela i odvezla se do bolnice.
Nije me bilo briga hoće li me policija zaustaviti, ništa mi nije bilo
važnije nego da brže dođem tamo..do njega..ušla sam rekli su mi u kojoj
je sobi..dotrčala sam onamo sva uplakana i crvena, roditelji su bili
tamo, majka je plakala, došla sam do nje i zagrlila ju, pitali su me,
no rekla sam da sam tek saznala za ovo isto kao i oni i pokazala impismo..ostavili
su me samu s njim..Ležao je onako nepokretan, blijedog lica, zagrlila
sam ga, nisam ga željela pustiti, a suze nisu prestale padati..i on je
plakao, molio me da mu oprostim, što mi nije prije rekao za to, no i on
je bio tvrdoglav i tješio sebe da je u redu i onda jednom na treningu
kada se srušio od umora, trener ga je odvezao u bolnicu, tada je
saznao, rekli su da se bolest jako proširila i da nijedna operacija ne
može spasiti njegovo stanje..gotovo su mu rekli da će umrijeti, to ga
je shrvalo..do kraja..a nije želio da patim zbog njega, rekao je da je
ljepše što to i nisam znala jer sam tako uvijek bila nasmijana pored
njega..ja sam rekla da mu nemam što oprostiti, jer on je moj život
učinio boljim, mene boljom osobom...sjedivši na krevetu pored njega
poljubili smo se zadnji put, njegove oči tako umorne govorile su da se
bliži rastanak...

Kako
je samo bolan osječaj sjediti pored osobe za koju bi život dala, a znam
da će umrijeti, a ja mu ne mogu pomoći..rekao je da uzmem jednu bijelu
ružu iz kristalne vaze koja je bila na njegovom ormariću, kaže da one
najljepše mirišu..joj duboko u sebi sam vrištala, željela sam napraviti
takav skandal svim onim odvratnim liječnicima koji mu ne mogu
pomoći..ali vidjela sam da je umoran, nisam željela da me vidi takvu,
ljutu i bijesnu zadnji put, rekla sam da se ne boji, da sam ovdje pored
njega, uhvatila sam ga za ruku..rekao mi je:“volim te, nemoj to
zaboraviti, nemoj biti tužnazbog mene, neću
biti ovdje tijelom no bit ću duhom uvijek uz tebe, na plažu ćeš jednom
dovesti nekog drugog dečka i s njim gledat zvijezde, a ja ću te s neba
promatrati i čuvati od sveg zla na zemlji..“nisam mogla vjerovati
njegovim riječima..nastavio je:“ti si moj anđeo čuvar..hvala ti što si
mi pokazala da bajke i snovi mogu biti ostvarivi..hvala ti na
tome..samo budi sretna, to je sve što tražim od tebe i obečaj mi to,
jer ne želim umrijeti, a ne čuti te riječi iz tvojih usta..“ Obečala
sam iako sam znala da neće ići tako...prvi put sam mu lagala..prvi i
zadnji...zagledalasam se u njega.. kako sam se
zamislila, ubola sam se na ružu i slučajno je pala na pod, krv mi je
potekla iz prsta, a crvena kapljica je pala na bijelu ružu..tada je on
zatvorio oči i otišao na drugi svijet..čula sam onaj zvuk na aparatu,
trnci su me prošli, samo sam ga zagrlila i plakala..zvala sam doktore,
pronašao je svjetlo na kraju tunela, a ja sam ga vodila, svojim glasom,
umro je držeči me čvrsto za ruku, nisam ga pustila.....na sahrani nisam
izdržala, oči su me pekle, više nisam mogla plakati od boli i patnje
koja me izjedala iznutra..ona ruža više nije bila čisto bijela,
umrljana krvlju dala mi je znak da se sve ono što sam imala više ne
može vratiti..no i dalje smatrala sam ju simbolom ljubavi....

Prošla je godina, ja se uopće nisam više zabavljala s društvom, odvojila sam se od cijelog svijeta...

Nisam
više znala što znači smijati se, nisam znala tko su to prijatelji,
vidjela sam pokušavali su me vratiti...pokušavali mi pomoći, govorili
su da ću s vremenom sve to preboljeti, nastaviti živjeti
dalje..normalno kao i svi oni..ne, to je nemoguće..Jedina osoba koja je
znala svaku moju manu i vrlinu, osoba koja je bila uz mene kada nitko
nije bio, koja je brisala moje suze, kada drugi nisu ni primječivali da
plačem..osoba koja me voljela onakvu kakva jesam...sve što sam voljela,
što mi je najviše od svega značilo u životu..sve mi je Bog oduzeo, a
imala sam do tada lijepživot. Prestala sam ići
u školu, ma za mene više nije bilo pomoći, kad god bih došla na
plažu..bila bih sama sa svojim suzama..sjela bih na pijesak, zatvorila
oči i zamišljala da je on ponovno tu pokraj mene..pružila bih ruku..no
umjesto njegovog tijela pored mene je bio pijesak...

Нравится 7