Pticama je u mojoj glavi tijesno. Nisu one ono što sam sâm domislio i što ima mali mrak takva nastanka. Dospjele u moju glavu, one žele unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno. Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo za više prostora. Kada lete i sâm malo letim, kada se uzlepršaju odlijećem od sebe, kada pjevaju ćutim ljekovitu nemoć. Za mnogo prostora, za raspored upisan u krilima nemam pouzdana načina. U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hoću, ali polja kažu, moraš se dogovoriti s nama, to kaže i potok, prve kuće u izmaglici i dječak koji odmiče cestom.

Нравится