Jos jedan dan u ovom mjesecu prolazi, isti kao i juce, isti kao i sutra... Nista novo na ovom svijetu ...Oblaci se sudaraju, a kisa se slijeva na zemlju,da bar moze izbrisati tragove sjecanja...Magla na mom prozoru,mrak vani,rijetko sta mogu vidjeti...Samo sjene prolaznika,kaoi u mom zivotu...Tako depresivan dan,tako los mjesec,nikog pored mene,mislim da se ledim,al' ne zbog hladnoce,vec zbog samoce....Usko mi,zidovi ove moje sobe sve su uzi, stezu me i guse...Do kad vise patiti.kad ce ova bol nestati...hocu li se ikad vise smijati kao nekad, hocu li voljeti kao nekad? Zasto mrznja u meni raste? Zasto bol tako boli ? Zasto je tesko koracati ovom stazom? zasto nas sjecanja uvijek moraju pratiti...Gdje je nada? Gdje sam ja....onakva kakva sam nekad bila...nasmijana i presretna.......

Nisam imala leptiriće u stomaku, jer on nije unosio nemir u moj život već mir.
Nisu mi klecala koljena pred sastanak sa njim, jer sam znala da će sigurno doći.
Ne ,nisam bila ljubomorna, jer sam bila sigurna u njegovu ljubav.
Nisam gledala druge muškarce, jer ljepotu pripadanja jednom čovjeku ne bih izgubila ni zbog čega!