Pogrešno hodam, dišem, vidim, spavam i ljubim.
Onda je očito da pogrešno i pesme pišem.
U njih sam uvek stavljao samo kost i bol.
A kost je kost i tu nema priče,
nadahnuća, dugo tražene istine, dana...
Možda se samo neka ona u njima nađe,
nekoliko odvratnih likova iz zamišljene srednje klase
i po koji kilogram svakodnevnih laži i zabluda.
Sve te jadne reči su nastale u neprespavanim noćima,
u sobi prepunoj ljudske bede.
Da blatom premažem kost
i mašnu umesto naslova stavim,
niko ne bi primetio da to nije pesma.
Zbog toga uzimam krpu sa poda
i brišem mastilo sa ruku.
Pokušavam pobeći krivici poezije.
Kost počinjem da premazujem blatom.
Možda mi u zoru neko donese mašnu?
Teško, najverovatnije je neće niko doneti
i moje delo će dupetom zauvek tresnuti u prozu,
tvrdu, neuspelu i toliko puta već prežvakanu.
Nuk ka ende komente.
Lini komentin tuaj, filloni diskutimin!