Letnja kiša...
56, Beograd, Сербия

Beograd... Leto... Vrućina koja ne popušta...Niz jednu ulicu glavnog grada vuce se nesto sto je ranije bio ponos velikog preduzeća. I bas tu, u tom škripavom gradskom autobusu smo se upoznali... slucajno. Počelo je sa uobičajenim komentarima o guzvi, vrućini, o prozorima koji ne mogu da se otvore i o onom poznatom mirisu koji se širio u tom skučenom prostoru. I tako, reč po reč, razvio se razgovor. Posle par stanica,guzva je bila nesnosna. Pošto smo išli u istom pravcu, predložio sam da sidjemo i nastavimo peške. Pristala je.Tek tad sam je malo bolje video. Plava kosa, vezana u rep koji se stalno pomerao u jednu ili drugu stranu, široka teget majca sa natpisom MADE IN FRANCE, izbledele farmerke... Krenuli smo polako, usput komentarišuči kako je dobro sto više nismo u prevozu i smejali se licima koje smo ostavili... Posto ni jedno od nas nije zurilo, nastavili smo da pricamo. Kroz razgovor smo upoznavali jedno drugo. Iskreno, da li zbog vrućine ili zbog nečeg drugog, počeo je da mi se svidja njen smeh, njen plavi rep koji se stalno pomerao u jednu ili drugu stranu, njen smisao za humor, njen blagi parfem koji je golicao moja čula... i pomislio sam kako bi bilo dobro imati takvu osobu pored sebe i u glavi već počeo da pravim planove... I onda, odjednom... bez ikakve najave, počinje kiša. Pravi letnji pljusak. A mi na sred trga Nikole Pašića. Krupne kapi kiše počinju da padaju po nama, nasoj odeći, kosi... Počinjemo da trčimo. Držim je za ruku. Trčeći, oboje nalecemo na baru. Smejemo se. Ni sam ne znam kako ali smo se nasli u zagrljaju. Dovoljan le bio samo jedan pogled, dodir usana, u početku stidljiv, po malo nesiguran i da za nas vreme prestane da postoji. Ljubili smo se a te tople magične kapi kao da su se takmičile koja će prva da nas dodirne, da zajedno sa nama uživa u tom trenutku. Nije nas bio briga ni što kiša pada, ni što ljudi prolaze, ni što smo mokri do gole kože. Kako su iznenada počele tako su kišne kapi nestale. Taj letnji pljusak otisao je da potrazi druge parove i da uziva zajedno sa njima. Miris Ozona se polako sirio gradom. Na nebu se pojavila duga. Zraci Sunca su se ogledali po mokrom asfaltu. Ljudi su pohrlili iz svojih zaklona. Guzva se vratila na ulice. Mi smo se samo pogledali, nasmejali se, i nastavili da se ljubimo

36 просмотров
 
Комментарии
Ace Grizli 10.03.2015

*HI* *JOKINGLY* *YES* *THUMBS UP*

Nikola 10.03.2015

Iz koga li je vijeka ova pripovjetka? Sjećam se vremena kad sam bio tek bezbrižno derište, ljeta su još bila daleko prijatnija, dani topli a noći umjerene da su se prozori mogli ostaviti širom otvoreni samo previjeni mrežom protiv komaraca.

Sjećam se da smo kao djeca jedva čekali mlake ljetnje kiše da izađemo da se kvasimo i kaljamo. Sad takve kiše postoje samo na reklamama, jer kad god sad kiša da padne, bilo ljeto bilo zima, samo se može u kuću ili stan pobjeći i paliti grijanje...

Дневники
Дневники обновляются каждые 5 минут